Sa souvraya niende misain ye.
lost and found!
Draga kolegica Kanoe je, već ima mjeseci, objavila svoju priču, il barem,tj.dio Morequin story. Ja sam pisao na my will jedan mali djelić... nisam joj niti do koljena...praise Kanoe! PRAISE KANOE!!
Duboko je uzdahnuo. Taj slatki miris… poznati miris… Neko vrijeme ga je udisao sa smiješkom, no smješak je u treptaju oka postao bolan urlik, više udisaj zagušljivog zraka nego urlik. Bol u prsima. Neki strah, panika, pomahitalo odbijanje, osjećaj odbijanja stvarnosti, paranoja, nesnošljivost… puno emocija odjedamput. Taj strah, iznutra se naglo formirao od nikuda i omotao se oko muškarčeva ramena, koljena, trbuhu, srcu, očima. Ruke čvrsto malo iznad sebe, no tako savršeno ravno i stegnuto, da bi čovjeka koji je na miru, zavrištao od boli. Svaki mišić tako stegnut, tako ispružen, kao da vapi za odvajanjem. Oči tako nabubrile, a nema ruke da smiri osjećaj, muškarca je boljelo kao da su od stakla i da se polagano pripremaju da prsnu od pritiska. Srce kao da se okretalo kao kazaljka na satu, noge skvrčeno ukočene, trbuh lagan kao pero. Bol. Kao da čuje nečiji vrisak, zatim osjećaj oduzetoga, gubitka, patnje, nemoći….
Miris ga je podsjećao na nešto. Mora pobjeći. Mora! Pomahitalo se počeo razbacivati u strane. Nije dugo prošlo, bol je ubrzo prestala. No, oluja se nije smirila. Shvatio je količinu boli osjećene. No ne i što. Bijes od tolike boli osjećene ga je doveo do kompletnog ludila. Okreuo drugoj zavezanoj zatvorenici i nepojmivo zaprepašćujućim glasom uzviknuo: „Platiti će te zato. Platiti će te! Svatko će platiti! Svi će te platiti!“
Jadna djevojka je bila izvan sebe od straha. Prvo što je ovoj napravio, što će lisa da tek njoj? Ne, ne smije o tome razmišljati. Strah. Osjećala se tako malom, a on tako ogroman… Krvave oči se približavale i vrištala je od užasa.
Muškarčeve ruke, onako napnute i snažne, zgrabile joj glavu, prekidajući jezin vrisak na djelić sekunde.„Šuti!“ uzviknuo je, zavijao je, glas pun boli i bijesa.
„Ne želim te slušati!“, sa svojim noktima i prstima objema rukama primio joj jezik i rezao ga. Od njegove snage nije se mogla oduprijeti. Sa oštrim noktima i snažnim pritiscima, uspio je ukloniti jezik s njezina tijela i trzajem ruke odbaciti sa strane. Zvuk koji je proizlazio iz nje je bio čisti užas – a bez jezika samo jednobojna nota, koja se gušila sa vlastitom krvlju, sialzeći joj niz lice i slijevajući se unutar nje, gušeći je.
„Ne zaslužujete gledati!“ uzvikne još glasnije, glas još više pun boli. Zario je iste nokte u njezine oči i u času ih izvadio van i mnogo krvi se pojavilo. Djevojka je prestala disati, no bila je živa još nekoliko trenutaka, zrak ostao u plućima se nije iskoristio.
Na koljenima se odrazio nazad i opet na nju, ruke onako napete zabio srednje prste u njezine uši, raskrvljavajući i njih, te kako ih na silu ugurao, istog časa i izvadio, vrišteći na sav glas. Primio joj je svu kosu koja je visjela i potegnuo u nazad, u jednom šusu, tako snažno, da joj je iščupao dobar dio kose, vrat kompletno strgao. Par puta je udario točno u grkljan, ruke još uvijek na najjačoj snazi čistog bijesa. Snaga ukipljena pod dozom straha od kojega bježi. Vrat je bio smljeven u roku keks. Odmah zatim zamahom ruke u nazad uhvatio joj donju čeljust i odvojio je. Krvi je bilo posvuda. Donja čeljust je letjela po prosoriji dok nije udarila u zid na drugom kraju sobe i odskočila se u par puta natrag, no on je već svoje prste gurao njoj u rupe gdje bi trebale biti oči i odvajao joj glavu na pola, pokušavoa barem. Uspio je slomiti kosti na tom djelu lubanje nakon dužeg stiskanja. Sve se brzo odvijalo, odmah je nastavio dalje, stružući sa oštrim noktima njoj po licu, režući joj kosu i djelove mesa, zarezujući joj lice. Kako je lamatao glavom u svom tom poslu bijesa, zagrizao joj je uho i odgrizao. Prste u kosti ispod vrata, razrezao joj je dvije glavne žile. Napravio joj je rupu točno na sredini, probušio sve do predjela pluća-želudac. Izvadio je iz usta odgrizeno uho, koje je od snage zagriza skoro prepolovilo po dužini, stavio unutra.
Dok je sa noktima prelazio pod prsima umrle žene vrištao je, još jače. Rez je bio dubok do mesa. Zaustavio se na njezinom pupku. Čeprtljao je prstima po njemu dok ga nije probio i nastavio je trgati kožu. U momentima je rupa bila toliko velika da je mogao obadvije šake unutra zabit i vaditi joj iznutrice van. Uzeo joj je želudac u obadvije ruke, sa jednom ga držeći dolje, sa drugom kao sa pilom brzo prelazio sa noktima dok ga nije otvorio. Tekućina ogavna izlgeda i mirisa, tako i sastava se razlla van, njemu po rukama. Vratio je ruke gore i lupao je od one rupe na grlu sve do dolje, sa obadvije šake, spojene, jedna do druge, uzvikujući za uši bolne urlike. Lupao je slamajući joj rebra, probio s njima pluća i srce, udarao je dolje, udarao. Uho je izašlo van kroz želudac. Udarci ga tjerali rpema dolje i ispao je van. Na pogled, bijesno ga je zabio u rupu prije i šriknuo: „Ostani tamo gdje pripadaš!“
Klečeći se uspravio, nagnuo u nazad i prstima, noktima si prelazio preko lica, režući sam sebe duboko, vrišteći od onog groznog osjećaja. Preko prsiju na noge, dalje se ispružući, došao je do njezine vagine. Bijes. „Mičite mi se s puta!“
Prebacio se na lijevu stranu tijela i ispružio ruku za nožem. Čvrsto stiščući dršku, na silu se vratio u položaj i snagom povratka zatrio nož malo ispod njenog vaginalnog ulaza. Jedan vrisak za svaki ubod noža u vaginu, ako se to moglo tako zvati što je napravio. Ništa se nije moglo razabrati što je što, sve krvavo i izrezano, zarezano. Rezao je. Rezao je oko anusa, oko vagine. Napravio jedan ogroman ulaz u tijelo.
Smirio je desnu ruku u kojoj je bio nož, uzeo drugom rukom redom njezine noge i svaki nokat odvajao od tijela, probadajući stopala, probadajući sve. Kad je završio sa prednjom stranom, okrenuo ju na leđa i zabio joj nož u gornji dio kralježnice. Čim je ruka, nož, sletio, snaga stiska je nestala. Sva snaga u njegovom tijelu je nestala. Bio je blag i mlitav kao tijesto, ne snažan poput čelika i neslomljiv kao kamen. Postao je tijesto.
Usta mu bila otvorena, ruka polagano, polagano odmicala prema dolje, pa prema njemu. Osjetio je otkucaj srca. Thum Thum. Uzdah naglog iznenađenja. Thum thum. Thum thum. Duboli uzdah. Thum thum. Plačljivi squeak. Thum thum.
Nož u leđima, vidi se samo drška, okolo sve krvavo.
Prste u usta, njiajući se naprijed-nazad, počeo je plakati.
„Seka…“ kaže potiho, bespomoćno, tužno. Ta kap je pokrenula polavu.
„SEKAAA!!!“ uzvikne, ne mičući ruke, cmizdreći. Uz njihanje počeo se tresti. „Seeekaaaaa…“
Preplavljen suzama, pogledao je oko sebe, po prvi puta nakon mnogo vremena svijestan sebe. Onjušio je zrak. Miris njegove sestre. Oči iskolačene kao kod luđaka, sav utihnuo, pogledao je treću zarobljenicu. Ona niti sama nije znala što da osjeća. Razum joj je bio isključen. Urpavo je vidjela dvije svoje sestre butchered na komadiće.
Mladić je puzajućio do nje svako malo govorio „Seka“. Došavši do djevojčinih savinutih koljena, položio je svoje krvave ruke na njih, staklenastim očima, sada potpuno nevenima i uplašenim, pogledao te oči, iste boje kao kod njene seke. Njegove drage sestre. „Volim te, seka.“ Reče glas malog dječačića. Zaglio je svoju zarobljenicu, lice na golim grudima, udahnjujući njezin parfem. „Ništa ti se neće dogoditi seka, ja sam ovdje…“
I tiho, potiho, Morequin je usnuo.
>>Budi se u ludnici u luđačkoj košlji, vezan za krevet remenjem. Shvaća što se dogodilo i potiho se plače. Onemogućen ikakve kretnje osim treptanja i uzdisanja pluća, samo je plakao. Mnogo suza za plakati. Utonuo u patnji, samo je plakao.
Inspektor McLewis je stajao izvan muškarčeva pogleda. Gledao ga je, kao i Harold i mnogi drugi ljudi. Inspektor McLewis je zatvorio knjigu pacijenta pred njime. Stavljajući ga u kutiju „Case Closed“. Duboko je uzdahnuo.
Naravno, nebi ja to ovako ostaivo, ima i dio novinarskog izvještaja i dodanih stvari...a ako me inspiracije čopi (jebemti al bi bilo zabavno da svoje glumljenje pred ogledalom prenesem na papir,tj.ovdje, bio bih malo ovo sve prepravio..tj.ono kaj ja upravo pomislih u svojoj glavi -.-', - kada je jedan lik inspiriran cijelom situacijom i počinje svoj vlastiti Morequin-like pohod, no saznaje,tj.dokužuje da nije niti do koljena Morequinu jer je on to raido iz zadovoljstva, iz požude...taj moj negativac ce to smtrati umjetnoscu koju je Morequin začeo...a on je samo crv koja ga imitira, kopira..nema onog osjećaja da stvara novo - stvara novo zobg ideja, ne zbog osjecaja - tako da pošizi i...a necu dalje... I don't wanna spoil the story :)