Sa souvraya niende misain ye.
tekst...
Nije mogao podnijeti vijest. Svima je govorio ne ne, ostavite me, no nisu ga puštali nikam. Govorili su mu da bude miran, da ostane s njima priseban. No, kad ga je Andrej vidio, pogledao ga u uči i kad su im se pogledi sreli, on je razumio njeogvu bol i zaderao se iz sveg glasa:“Ostavite ga! Čujete me! Ostavite ga!“, no nitko ga nije čuo osim ovih blizu njemu. „Za ime Njezino, OSTAVITE GA!!“, proskitao je kroz zube, otrovno, kao zmija, ali glasno, dovoljno da ga svi čuju. Bio je bijesan. Kako ne razumiju?
Svi u prostoriji su zašutili i smirili se, pustili ga, maknuli ruke s njega, bojeći se Andreja. Već dugo nije bio ovakvog tempera. Poklonio im je iritiran smiješak, te progovorio:“Garcia!“, on digoše pogled. Andrej mu pokazao prema vratima otvorenim dlanom, te strisnuo šaku i palcem pokazao prema zidu, na što su ostali smeteno gledali, no Garcia je razumio. Idi kamo želiš, ali se nađemo kasnije u katedrali. Prst upereni nije pokazivao na zid, već izvan zidova, prema sjeveru, prema katerdrali.
Garcia je, sav žalostan, nijemo kimnuo glavom i otrčao van, dalje, dalje od svih. Nije želio nigdje drugdje biti, nego tamo. Tamo, gdje su se Lylah i on uvijek sastali. Jedino mjesto gdje su bili sami.
Hodnici dvorca bijaše prazni. Nije ga bilo briga, bilo mu je drago. Tišina mu je trebala, bez tuđih ometanja. Svaki hodnik, svako stubište je ležalo prazno. Jeidni zvuk bili su njegovi teški koraci, puni boli. Dok je trčao, nije plakao, ali oči su ga odavale, kao i koraci, teški od tuge. Bol.
Istrčao je napokon van, na vrt, objasjan mjesečinom, srebrnastim sjajem. Ne osvrčući se, trčao je dalje. Mozak mu je bio koncentriran samo na dolazak na lokaciju, ništa drugo, ništa više. Ništa. Put. Puteljak. Put van. Vrt je također bio prazan, bez noćnih životinja. Ni zvuka. Vjetra nije bilo. Kao praznina, bez života. Dotrčao je do zida i uspeo se po njemu, po sakrivenim izbočinama. Ogrebavši ruke, skočio je na drugu stranu. Ugledavši krv na dlanovima, nije ga bilo briga za tu malu fizičku bol. Niti amrio nije, ignorirao njeno postojanje. Trčio je preko livade, preko brežuljka. Trčao je sve teže. Noge su za izdavale. Stisnuo je zube i dao nogama malo snage, dovoljno za preostali put. Uspeo se gore i dao brzine, poitrčao naprijed, prema litici. Sve slabiji, došao je tamo, došao je ovdje, mesto gdje su se sastajali i ne dolazili ovdje osim tad.
Usporio je, jedva trčajući, sa zadnjim snagama. Srce više nije moglo podnijeti, dok nije pao na koljena, dvadesetak metara od ruba…i zaplakao. Klečeći, sa suzama u očima, koje su klizile niz obraze, kao kap vode iz vodopada po stijeni, bez zastajivanja. Ruke je stavio na zemlju, i suze su kapale kao kiša. Kiša?
Dignuo je pogled prema nebu, prema oblacima koji su se spajali, tužan do dna, ispustio bolan jecaj, probijajući noć svojim plačem:“LYLAAAH!!!“, i zaplakao do kraja, prstima stiščući travu.
kao da Zemlja osjeća njegovu bol, njegovu patnju, pala je kiša, nemilosrdna i tužna. Zrak je bio vlažan, a kiša ledena. Svaka kap koja padoše na njega, ježila mu kožu, prala mu lice, no suze su bile nadmoćnije. On nije bio svijestan toga. Plakao je i plakao. Patnja mu obuhvatila cijelo tijelo, ne samo srce koje je proždrijelo. Sjećanja od Lylah ga napadala, slike u glavi nekontrolorano prolazile. Više nije niti klečao. Ležao je na travi, i plakao…plakao dok je kiša padala po njemu, padala svuda uokolo.
Oblaci su bili opako nisko, kao crna tama noći. On je bio centar te jedne male oluje, tako nježne, ali tako okrutne. Kao mračna dubina, nemirna i beskrajna, kao njegova tuga. Avako sjećanje na Lylah koji je proživio, svako sjećanje njih dvoje zajedno, grom bi se oglasio, probijajući nebo zvukom i njegov bljesak otkrivao kako su oblaci gusti.
Ona u crnoj haljini na terasi, leđima okrenuta prema dvorani, obje ruke položene na kamenu ogradu. Gledala je prema mjesecu, čiji je sjaj, ta preksrasna mjesečina, objasjavala njenu bljedu kožu, tako hladnu, ali punu života. Vjetar se poigravao njenom kosom, ljuljao ju. Kosa joj bila crna, ravna, slobodna, plesala s vjetrom, od glave do nešto niže od guzie, otkrivajući majstorski pletenu haljinu, korzet, tamno crne boje, sa crnijim ukrasima u obliku suza, zmije, vatre. Haljina je visila skoro do poda, ali je mogao raspoznati skupocijene marte, ukrašene srebrom i tri križa na peti. Prvi put da ju je vidio.
Grom puknuo preko neba, Garcia jecao. Kiša je sve jače i jače padala, ali sada nježno padajući na kožu, na njegovo lice preplavljeno suzama.
Garcia je stajao u kutu, sa srebrnim bokalom ovčje krvi i crnog vina u desnoj ruci. Osjetio je nekakav poziv prema njoj, ne privlačnost. Odložio je bokal sa strane i promatrao ju, tako veličanstvenu, predivnu i nedodirljivu. Njene oči kao da su pratile nešto po nebu, s ljeva na desno, sve više otrkivajući oči, trepavice, tako ističiljive, tako uza se, dok joj pogled nije stao na desno, statičan. Kao da je osjetila njegov pogled, napola se okrenula prema dvorani i pogledi su im se sreli
Grom zaurlao na nebu, kao da trže zrak. Kiša padala još nemilosrdnije i jače. Vjetar tako jako zapuhao da je digao valove na moru, ispod litice. Garcia je i dalje plakao iz sveg srca, potežen patnjom.
Garcia je ostao zamrznut, tim vedro plavim očima, takve dubine, oduzele mu dah. Svijet se usporio dok je pogled ostajao. Njene oči su mu odavale iznenađenje u njoj, kao i zaprepaštenost. Te predivne oči. Udaljio je pogled od očiju i vidio blago otvorena usta na njenom licu, isto bljedo, njene usne, sa crvenim ružem, koje je polagano zatvarala. Njen stav ga je pozivao. Krenuo je lagano prema njoj.
Garcia je ispustio bolan urlik, jecaj. Grom odgovorio, otkrivajući većinu oblaka, zaružio, kao igla koja probada, staklo koje se ruši. Kiša ostala ista, valovi pojačali.
Prešao je dvoranu, kroz mnoštvo, gledajući ih kao objekte koje mora zaobić. Dokoračio je do osobe, čije su ga duboke oči pratile. Bila je tako lijepa. Veličanstvena. Kao boginja. Zračila je časno, osijećao se tako nevrijednim oko nje, tako malim. Naklonio se i progovorio, najčudnijim tonom glasa koji je ikada došao iz njega:“Večer…“, na što je ona odgovorila:“Zdravo..“, očito isto neznajući što da kaže.
Njegov jecaj najtuži dosad, najdirljiva bol, najtužniji. Sve više i više je padao u patnju, tu tamu, na što je vrijeme postajalo sve razornije, valovi sve divlji.
Njen nježan glas, pun časti, poštovanja, zanesenosti, pa čak možda i divljenja? Oči joj govoriše o smirenosti unutra, ali nelagodu. „Ja sam Lylah“, zatovrila oči i malčice naklonila glavu, znak poštovanja. „Moje ime je Garcia“, kleknuo je na trenutak, znak pokore, no prije nego što se uspravio do kraja i nastavio, stavila mu je prst na usta…
Gromovi zavladali zrakom, ali opet utihnuli, polagano.
…i rekla tiho:“Nema potrebe za tolikom formalnosti, Garcia“, izrekla je nježno, „obadvoje smo osjetili strast i zvanje jedno drugoga kad su nam se maloprije sreli pogledi“: Garcia je zatvorio oči još dok mu je stavila prst na usne. Osjet je tako ukusan, osjećaj iz srca. Je li moguće da se ovo događa? Nakon kratkog trenutka je maknula prst, koji je on pratio, otvorivši oči. Tako je…ahh. „Hah, ovo je bilo izravno“, nasmijao se, i ona, smiješak na njenom licu, davao toliku toplinu. „Da, jest…“, doda ona, približivši mu se. On je bio tako napet, a ona tako mirna. Položila mu je ruku na prsa, dlan na srce. Thum-thum. Nasmijala se.
Gromovi se opet bude, rupa se povećava…
„Uzbuđen si, sviđa mi se“. Garcia joj uzeo dlan u svoje:“Tako si hladna, a opet, puna života“, ispustio je požudski dah. Postao je svijestan glazbe iz dvorane,a vjerojatno i ona, kada su joj se oči tako pomaknule. „Jesi za ples?“, upitao ju je, otvorivši oči, pogledao njene, koje su se udubile, radost, uzbuđenje:“Naravno“. Isprepretli su ruke, stali u pripremu, zakoračili par koraka i zaplesali. Radila je predivne pokrete, tako veličansteve, tako čiste. Divio joj se. Zaplesali su bujim osjećajima
Garcia je zajecao, jedva izgovorivši njeno ime. Ruke ispružene prema nebu, prema oblacima, a opaljeni grom smirivao tutnju.
Ples njih dvoje jbio ple sstrasti njihovih srca. Svakikorak,akipokretkret puni ojećaja.
Garcia je sporo ahao rukama, nemoćno, kao da pada i želi se uhvatiti za nešto, da zaustavi taj duboki pad, ali njegove ruke su samo hvatale hladan zrak…
Plesali su jedno uz drugo, sa sve više i više strasti. Kako se melodija bližila kraju, rasla je i napetost, dok, na kraju, sa spetakularnim zvrštkom nisu završili isprepleteni jedno s drugim, desn ruka uzraku u polukrugu. No, dok su im se lica zbližavala, začuo se glasan pljesak iz dvorane, upućen njima. To ih je vratilo u stvarnost, na što je Lylah zagrlila Garciu, topao, ljubavni zagrljaj, potopljen čežnjom, šapnula mu u uho:“Čekam te na litici. Nemogu uz toliko oči koje gledaju“, stinsula mu dlanove i otišla među rulju, van dvorane, dok je on tamo stajao, zatečen. Ovo se ne događa pomisli.
Jedan se grom opasno počeo buditi.
Trči za njenim mirisom, pikajući ga po cijeloj kralježnici, za njom, prema litici, po mjesečini.
Još jedan grom se budi.
Nalaze se, ushićenost.
Treći grom, zrak pun pritiska.
Razgovor.
Četvrti grom.
Svi ti bujni osjećaji…
Peti.
OVO SE NE DOGAĐA.
Šesti, prvi već utihnuo, čekao priliku da zapuca.
Poljubac na litici na mjesečini.
Sedmi grom se budi, probudio.
„LYLAAAAAAH!!!“, Garcia se zaderao, vrhunac došao. Kako njegovo srce pati, očajnički se bori, iz same dubine, iz samog srca patnje, nebo zaorilo. Bljesak, zaljepjujući ga, osjetio udar. Kiša je oslabila. Valovi sudarili s liticom. Ruke mu pale na pod. Zarobljen u patnji, onako jadan, pao u nesvijest. Kiša je prestala. Vjetar prestao olujno puhati, dok nije na kraju utihnuo i s njim podivljali valovi. Oblaci se postepeno počeli razilaziti, dok se nakon par sati nisu skoro razišli, otkrivajući dio po dio zvjezdanog neba, i puni mjesec, svako malo se sakrivajući iza oblaka, koji je objasjavao sve, pokrivajući cjeli dio planeta u svom srebrnastom sjaju.
Jedno hladno tijelo leži na litici, skoro beživotno. Tijelo prazno iznutra…