Sa souvraya niende misain ye.
Spire of Reflections
Vaxsysl says (2:53):
da je Vaxsysl, *razmišlja 2minu kada točno* bio unutar tog tornja,....
gle jedna od razloga zašto ne volim prepirčavati svoje rpiče jest taj da ih pišem u vrsti katarze tj. trance-a i ne sjećam ih se nakon i uvijek ih stavim na stranu i čuvam
bio je u tom tornju
točnije oko opisa - ne koristim one prave riječi
Vaxsysl says (2:54):
no dakle
Vaxsysl says (2:55):
bio je u tom tornju - bez prozora, bez svijetla, bez vrata (u biti je bila naznaka vrata ali ignrirajmo to, to je chambre u jednom templeu). Prostorija je bila nevjerojatno visoka. Akustična.
midnight_temptress says (2:57):
Vaxsysl says (2:58):
Nije bila odveć prostrana, ali bilo je mnogo prozora za cijelu skupinu ljudi *ide opis prostorije, skačem dio arhitekture* a on je sjedio u turskom položaju, u sredini. Kosa mu je padala preko pasa, sjajila se masna pod svijetlom jedne svijeće ispred njega, veličine nekog panja.
Vaxsysl says (2:59):
Svijetlsot svijeće je bacalo njegovu priliku na sva zrcala.. po svakom djelu zida, zrcalo nad zrcalom. Vrtjela [kružila] su se polagano, kao sat.. njegova reflekcija na svakom od njih
*pauza, wma maltertiranje*
Vaxsysl says (3:01):
(još jedan add, uvijek napišem koje su sve pjesme bile u pozadini jer mi one daju feeling, pjesme su mi kao platno, papir, a onda mašta olovka i kist, rađa se djelo, jel)
(a ne znam kaj je sviralo pa me sada tu muliš xD)
midnight_temptress says (3:02):
muliš?
Vaxsysl says (3:04):
Otvorio je oči. Netko je dolazio, osjećao je to. Svako zrcalo je priakz svjetova, postojanja. Povezanosti. Od prvog ispred njega koji odražava njega samog kakvog jest - neravnoteža, tamna strana dobrote, ludost, izgled smrti, snovi koji se žele obistirit a ne bi smjeli.
Vaxsysl says (3:07):
Odraz njegovih očiju nisu plave kao nekad, već zelenih kao tekući otrov, sa narandžastim mrljama u šarenici, od tamne moći. Izranjanje noćne more. Pogleda li malo iznad, ogledalo baca reflekciju na ogledalo iza njega - on kao mlad, kraćom kosom, plavim očima punim osjećanja, dobrote. Ponosno stoji, postiže dobro, spašava svijet, uspijeva mu.. no ogledalo do pokazuje na maglu iza njega.. pogleda li
Vaxsysl says (3:11):
još malo gore, vidi kako dalje živi kao dobar. Odluke koje donosi. Mržnja je zasjala u očima. Vrag ga je odnio ovdje. Lišen svih povezanosti sa dobrim. Dio je pogled na desno, gdje vidi svoju zemlju kako daje neplod, tamni oblaci su uvijek prisutni, priroda umire bez mnogo sunca. Kiše ne padaju. Kraj nacije na pomolu.
Vaxsysl says (3:12):
Zatvorio je oči i smirio se. Mora naći način da zaustavi. Toliko dobrih duša ne smije njemu pasti u kandže. Kako bi sada želio biti smrtnik. Kako je cijelo vrijeme igrao njegovu samu igru. kao lutka je kroz sve konce igrao kako je planirao.
Vaxsysl says (3:15):
Kada je otvorio oči, zrcala su promijenila položaje. Sada je vidio kako je mogao biti sretan sa Alessom. Opet je zažmirio, ali an trenutak i maknuo pogled. Zrcalo koje je ugledao gore je oept pokazivalo an drugi. Njegovi prijatelji pod njegovim okovima, čekaju smrt. Zarežio je i opet maknuo pogled. Ugledao je kako je pri porođaju - njegova Lylah rađa njihovo dijete.
Vaxsysl says (3:16):
Odmah se je smirio. Ne. ne više bijesa. Ne više gnjeva. Ne igrati njegovu igru. Prestani! Stani! Kontroliraj se!
I smirivao se. Svijeća je i dalje neizgarajući gorjela, goreći njegovo tijelo, bacala je i dalje svijetlost na sva zrcala, koja su se neprestano miješala. Odluke ćivota, mogućnosti koje vidi, shvaća, uviđa, sve..mašta, sjećanja.. što želi? Izluditi ga?
Vaxsysl says (3:17):
Držao je mir u sebi. Hladio gnjev... bacao ga na svoj vječiti imaginarni način. No djelići ostaju. nakupljaju se sada najviše.
Vaxsysl says (3:19):
Posjetilac je već jasno dolazio. Samo što nije došao. Kada i je, Garcia nije bio iznenađen. Njegov omiljeni neprijatelj. Biskup koji ju je spalio...
"Što li ti tu radiš?" upitao ga je Garcia.
Vaxsysl says (3:20):
Biskup se samo okreknuo prema njemu. Svijeća je jasno iskazivala njegove zle, sebične crte lica.
Vaxsysl says (3:21):
"Pa, tko bi li rekao. Njegov omiljeni ljubimac je još uvijek senilan. Hah!" izjavio je svojim staračkim hrapavim glasom. "Možda jesi postao besmrtnik, no ja ću uvijek biti iznad tebe crve."
Vaxsysl says (3:23):
"ha jel?" upita Garcia. "Crv si sam sebi starče. Bez svog statusa u drušrvu beskoristan si kao jedan, znaš to." i podlo se osmjehne, no žalio iznutra. Kako ga je vrijeme ovdje..uništavalo.
Vaxsysl says (3:25):
Biskup ga pokušao ošamarati, no sabrao se u zadnji tren "Imaš sreće" proskiće kiselo. Tresla mu se cijela ruka, žarko željeći uništiti postojanje ovog..bića ispred sebe. Više nije čovjek, ne čisti. On ima planove za njega i neće smetati, no tako mu Agraela, jednoga dana uništiti će ga!
Vaxsysl says (3:26):
Garcia je naravno, kao i uvijek, sve osjetio. "Ha..." probori... jednsotavno ćemo vidjeti kako će se odigrati... starče." Zatvorio je oči. Neće se živcirati sada još. Zna da će ga peći još jače i da će morati imati oči otvorene i gledaju u ove izluđujuće prizore ispred sebe, koji će....neće ga preobratiti...nebude...
Vaxsysl says (3:29):
Biskup ga je gledao krajčkom oka. Divio se Garciji kako se borio protiv Vražje vojske, spašavao druge.. otimajući njegovu slavu. Njegovu! Pa on je bio biskup dovraga! On je trbao biti to. Čekao je trenutak kada će se udaljiti na fronte i pozvao je Vraga k sebi. Postao njegov sluga do i nakon smrti, svojevoljno. Napravo je kugu i zarazio cijelo područje... te odredio da je bolest opasna čak i kada
Vaxsysl says (3:31):
su ljudi mrtvi. Dao je naredbe da se svi ljudi spale. Sjećao se priča kako su jedni svećenici u prošlosti mučili čarobnjake, ili obične zle ljude čak, do točke pred samoj smrti, kada im je nit visila... da ih preobrate. Zatim, još tada prijatelj u Garcijinim očima, posalo pismo što se dogodilo... ipak je Lylah bila njegova odabrana. Znao je to. Svi su znali!
Vaxsysl says (3:33):
kao, čuvao ju je u među prošlim tamnicama, da se izdvoji do drugih, možda smanji intezitet zaraze, kao, preventira jača infekcija. No sa Njegovom tamnoj moći mogao je trovati koliko je želio. Koliko ga je bilo volja. I čekao je tjednima da se Garcia vrati..a baš nekoliko dana prije nego što je, otrovao ju je do kraja... polako je umirala... čekao je da garcia dođei da gleda kako mu voljena gori!!
Vaxsysl says (3:34):
Dan kada je vidio užas na njegovom licu mu je bio najveći užitak ikad iskušen u životu! Sva ta tuga, sve od njega, sva ta prestravljena lica, urlici za životima... nije mogao ne smijati se.
Vaxsysl says (3:36):
Naravno, smijeh je umro kada je On želio Garciju kao glavnoga na planeti. Većinski potencijal magične moći bio je izbrisan stoljećima prije, sada su samo ostali smrtnici za žetvu, toliko je naslućivao. Nije znao za što, no nije ga bilo briga. On će ostati vladar ovdje, to mu je poružalo zmijski užitak.
Vaxsysl says (3:38):
Maknuo je pogled od Garcie. Ugledao je u zrcala. Prostorija ga je prestravljala, makar ovako blagoslovljen smrtnik nebi smio, no pježila ga je. sva ova zrcala, mogući putevi života, odredbe za odluke.. zabolila ga je glva. pratiš jedan san i točka, nema tu filozofije. Ne zanima ga što bi sve moglo biti, bitno mu je samo se njegov san ispunjava. Zašto je On želio da dođe ovdje?
Vaxsysl says (3:41):
"Odgovor ćeš brzo znati." pomisli Garcia. On je znao. No nije razmišljao o tome. Smirivao se. Meditirao. Nadao se da u planinama postoje ti čarobnjaci o kojima je otkrio dokaze. Ako se pre rano slomi, neće se niti sam moći zasutaviti, koliko god da jak empat jest. Zaključat će se rađe. niti svi oni da se brane, nebi mogli protiv zajedničke moći zle vojske i njega samog na vrhu nje. BIla bi to zadn
zadnja zora...
Vaxsysl says (3:43):
No, neće zaboraviti onaj prizor u gornjim zrcalima.. rođenje njihovog djetata da su živi... bio je to predivan prizor! Plakao je kada se ovdje prvi puta pojavio. Vrištao od užasa. Od muke. sada mu je dala nadu. Mora se oduprijeti, čim dulje. Čim dulje. Čim dulje...
Princess of Midnight
I don't think, my Queen"... he rises from the lounge, bows slowly to Her, taking his hat off "I know that you hold no weaves at all." he rises to his full, looking down on his shorter queen in the eye, and tells her...
"Hearing the crowd hailing your name, echoing like a hym over the night, is not the true power in stirrig the heart of your followers."
He raises his hand, conjuring a small ball of liquid, dark blue light, weaving it like the wind is rusttling it - light under the stars. "Stir the soul of a mortal, you control it trough his own set vision within his heart. That, my Queen" he echoes even louder than the ever preset echo,
"Are the weaves which I excel at. And trough, I know" he released the ball into the air, let it circle around and shed her calming light to whoever she chose her will to "your weaves are but fragile at best."
"For...how is it then.." he started to walk over the door "Not once I, devoted believer of you, have not obeyed your words so through as you set them fit?".
His eyes started to glow green, gifted her his smile, and leaved her chambers. The ball of light circled around her, seeming set on her will.
"Mirror can you tell me" his words could be heard in the castle "can you tell me who am I to dream of tonight? Mirror, can you tell me, whom will I crave and bind my passion to? Who will be to protect me from their own sins... whom will I gift >apsolence<, to whom will I gift the world as they see it...fit?"
Over the night, lights went out, one by one, until it was complete dark. The populace was asleep. Everyone was under his weave, as strong as ever have been. But to whom will he gift the world? To her? Could be... for, only known to her, she's the only one with the light now. She'll guide her people trough, as she see fit.. and he... he'll go into the day. It's been a long time since he climbed
trees and enjoy the sun. Night might be his most pleasant home, but ignoring his own life would mean his incompetence to set his weaves right.. "So tell me, mirror" he weaved to the clouds "show me her " the clouds started to change shape "whom I will not ever command"
Diary entry, >date&time(end8)<: awaiting and exploring
Mnogo sam se šetao dvorcem Narsitis dok sam čekao ostale. Dvorac je rađe veličanstven, u mnogo pogleda. Da se dođe do njega mora se duboko ući u Sive Planine, a ni put nije lak, dobro je izloran, od uskih puteljaka koji više liče na labirint i plovidbe jezerom koje bi sigurno rezultiralo smrću, možda ne najbolji, no najbrži put do njega jest kroz podzemne tunele koji se stretch out trought entire regije. Vjerujem, moguće je da su to i katakombe, ili je netko, nekad, živio u tim tunelima. Nisam išao daleko i držao sam se jednostavnog puta i vidio sam da ima nekih mjesta gdje bi se netko mogao skormno smjestiti, te sam skoro pa i siguran da bi u nekim djelovima voda, vjerojatno jezera, no tko to zna, bi trebala teć. Kako i zašto je trenutačno pored mene. Već će doći red na to i razotkrivanje svega po redu, od ovog djela planine do skroz istočnijeg i južnijeg kraja.
Eh, malo sam skrenuo s teme. Nadam se da dok ću čitati ove bilješke u budućnosti da će mi biti na pameti držati se orginala... no možda je bolje ovako dok lutam... no nadam se da neće to za sobom poregnuti veću cjenu. Sad kad malo bolje razmislim, nisam nitisskrenuo već se odredio a jedan put... oh tako mi magije...
Kada se prođe labirint puteljka, otkrije se malo naselje, zaštićeno od vjetra u uvali, no kako cijeli dio planina nema mnogo vjetra, vjerojatno sam u krivu, a i tko zna što sve ove planine kriju i omogućuju. Ponekad se pitam jel bi neke stvari trebale biti drugačije, kao što se čine. Na kraju naselja, koje nije oveće se dolazi do... zidina, te i poprilično velik prolaz trough the gate
*Uplašeni mačak mi uletio us obu i poremetio emocije dok sam pisao. Opis dvorca slijedi kasnije, sada ću skicu napraviti i, ah, nadam se prvom prilikom postati.*
...a sve ovo sam počeo pisat kada počeo ovo pisati:
Čitam neke stvari, tj.netko je javno napisao kako je prevario ženu. Što me "privuklo" da pročitam tekst je što je pisalo kako se odigralo, a kak mi dosadno rekoh si ajd, budem prošvrljal. Pročitam i naravno, zgrozim se. Još se više zgrozim kada ugledam silna mišljenja i potvrde kako je dobro varanje. Dobim portiv poklonidbe agonije nekim osobama. Ne volim se prisjećati činjenice da mi je gore kada nekoga boli briga nego kada barem nešto jest, kakvo god da bilo.
- as usual, samo skica
lost and found!
Draga kolegica Kanoe je, već ima mjeseci, objavila svoju priču, il barem,tj.dio Morequin story. Ja sam pisao na my will jedan mali djelić... nisam joj niti do koljena...praise Kanoe! PRAISE KANOE!!
Duboko je uzdahnuo. Taj slatki miris… poznati miris… Neko vrijeme ga je udisao sa smiješkom, no smješak je u treptaju oka postao bolan urlik, više udisaj zagušljivog zraka nego urlik. Bol u prsima. Neki strah, panika, pomahitalo odbijanje, osjećaj odbijanja stvarnosti, paranoja, nesnošljivost… puno emocija odjedamput. Taj strah, iznutra se naglo formirao od nikuda i omotao se oko muškarčeva ramena, koljena, trbuhu, srcu, očima. Ruke čvrsto malo iznad sebe, no tako savršeno ravno i stegnuto, da bi čovjeka koji je na miru, zavrištao od boli. Svaki mišić tako stegnut, tako ispružen, kao da vapi za odvajanjem. Oči tako nabubrile, a nema ruke da smiri osjećaj, muškarca je boljelo kao da su od stakla i da se polagano pripremaju da prsnu od pritiska. Srce kao da se okretalo kao kazaljka na satu, noge skvrčeno ukočene, trbuh lagan kao pero. Bol. Kao da čuje nečiji vrisak, zatim osjećaj oduzetoga, gubitka, patnje, nemoći….
Miris ga je podsjećao na nešto. Mora pobjeći. Mora! Pomahitalo se počeo razbacivati u strane. Nije dugo prošlo, bol je ubrzo prestala. No, oluja se nije smirila. Shvatio je količinu boli osjećene. No ne i što. Bijes od tolike boli osjećene ga je doveo do kompletnog ludila. Okreuo drugoj zavezanoj zatvorenici i nepojmivo zaprepašćujućim glasom uzviknuo: „Platiti će te zato. Platiti će te! Svatko će platiti! Svi će te platiti!“
Jadna djevojka je bila izvan sebe od straha. Prvo što je ovoj napravio, što će lisa da tek njoj? Ne, ne smije o tome razmišljati. Strah. Osjećala se tako malom, a on tako ogroman… Krvave oči se približavale i vrištala je od užasa.
Muškarčeve ruke, onako napnute i snažne, zgrabile joj glavu, prekidajući jezin vrisak na djelić sekunde.„Šuti!“ uzviknuo je, zavijao je, glas pun boli i bijesa.
„Ne želim te slušati!“, sa svojim noktima i prstima objema rukama primio joj jezik i rezao ga. Od njegove snage nije se mogla oduprijeti. Sa oštrim noktima i snažnim pritiscima, uspio je ukloniti jezik s njezina tijela i trzajem ruke odbaciti sa strane. Zvuk koji je proizlazio iz nje je bio čisti užas – a bez jezika samo jednobojna nota, koja se gušila sa vlastitom krvlju, sialzeći joj niz lice i slijevajući se unutar nje, gušeći je.
„Ne zaslužujete gledati!“ uzvikne još glasnije, glas još više pun boli. Zario je iste nokte u njezine oči i u času ih izvadio van i mnogo krvi se pojavilo. Djevojka je prestala disati, no bila je živa još nekoliko trenutaka, zrak ostao u plućima se nije iskoristio.
Na koljenima se odrazio nazad i opet na nju, ruke onako napete zabio srednje prste u njezine uši, raskrvljavajući i njih, te kako ih na silu ugurao, istog časa i izvadio, vrišteći na sav glas. Primio joj je svu kosu koja je visjela i potegnuo u nazad, u jednom šusu, tako snažno, da joj je iščupao dobar dio kose, vrat kompletno strgao. Par puta je udario točno u grkljan, ruke još uvijek na najjačoj snazi čistog bijesa. Snaga ukipljena pod dozom straha od kojega bježi. Vrat je bio smljeven u roku keks. Odmah zatim zamahom ruke u nazad uhvatio joj donju čeljust i odvojio je. Krvi je bilo posvuda. Donja čeljust je letjela po prosoriji dok nije udarila u zid na drugom kraju sobe i odskočila se u par puta natrag, no on je već svoje prste gurao njoj u rupe gdje bi trebale biti oči i odvajao joj glavu na pola, pokušavoa barem. Uspio je slomiti kosti na tom djelu lubanje nakon dužeg stiskanja. Sve se brzo odvijalo, odmah je nastavio dalje, stružući sa oštrim noktima njoj po licu, režući joj kosu i djelove mesa, zarezujući joj lice. Kako je lamatao glavom u svom tom poslu bijesa, zagrizao joj je uho i odgrizao. Prste u kosti ispod vrata, razrezao joj je dvije glavne žile. Napravio joj je rupu točno na sredini, probušio sve do predjela pluća-želudac. Izvadio je iz usta odgrizeno uho, koje je od snage zagriza skoro prepolovilo po dužini, stavio unutra.
Dok je sa noktima prelazio pod prsima umrle žene vrištao je, još jače. Rez je bio dubok do mesa. Zaustavio se na njezinom pupku. Čeprtljao je prstima po njemu dok ga nije probio i nastavio je trgati kožu. U momentima je rupa bila toliko velika da je mogao obadvije šake unutra zabit i vaditi joj iznutrice van. Uzeo joj je želudac u obadvije ruke, sa jednom ga držeći dolje, sa drugom kao sa pilom brzo prelazio sa noktima dok ga nije otvorio. Tekućina ogavna izlgeda i mirisa, tako i sastava se razlla van, njemu po rukama. Vratio je ruke gore i lupao je od one rupe na grlu sve do dolje, sa obadvije šake, spojene, jedna do druge, uzvikujući za uši bolne urlike. Lupao je slamajući joj rebra, probio s njima pluća i srce, udarao je dolje, udarao. Uho je izašlo van kroz želudac. Udarci ga tjerali rpema dolje i ispao je van. Na pogled, bijesno ga je zabio u rupu prije i šriknuo: „Ostani tamo gdje pripadaš!“
Klečeći se uspravio, nagnuo u nazad i prstima, noktima si prelazio preko lica, režući sam sebe duboko, vrišteći od onog groznog osjećaja. Preko prsiju na noge, dalje se ispružući, došao je do njezine vagine. Bijes. „Mičite mi se s puta!“
Prebacio se na lijevu stranu tijela i ispružio ruku za nožem. Čvrsto stiščući dršku, na silu se vratio u položaj i snagom povratka zatrio nož malo ispod njenog vaginalnog ulaza. Jedan vrisak za svaki ubod noža u vaginu, ako se to moglo tako zvati što je napravio. Ništa se nije moglo razabrati što je što, sve krvavo i izrezano, zarezano. Rezao je. Rezao je oko anusa, oko vagine. Napravio jedan ogroman ulaz u tijelo.
Smirio je desnu ruku u kojoj je bio nož, uzeo drugom rukom redom njezine noge i svaki nokat odvajao od tijela, probadajući stopala, probadajući sve. Kad je završio sa prednjom stranom, okrenuo ju na leđa i zabio joj nož u gornji dio kralježnice. Čim je ruka, nož, sletio, snaga stiska je nestala. Sva snaga u njegovom tijelu je nestala. Bio je blag i mlitav kao tijesto, ne snažan poput čelika i neslomljiv kao kamen. Postao je tijesto.
Usta mu bila otvorena, ruka polagano, polagano odmicala prema dolje, pa prema njemu. Osjetio je otkucaj srca. Thum Thum. Uzdah naglog iznenađenja. Thum thum. Thum thum. Duboli uzdah. Thum thum. Plačljivi squeak. Thum thum.
Nož u leđima, vidi se samo drška, okolo sve krvavo.
Prste u usta, njiajući se naprijed-nazad, počeo je plakati.
„Seka…“ kaže potiho, bespomoćno, tužno. Ta kap je pokrenula polavu.
„SEKAAA!!!“ uzvikne, ne mičući ruke, cmizdreći. Uz njihanje počeo se tresti. „Seeekaaaaa…“
Preplavljen suzama, pogledao je oko sebe, po prvi puta nakon mnogo vremena svijestan sebe. Onjušio je zrak. Miris njegove sestre. Oči iskolačene kao kod luđaka, sav utihnuo, pogledao je treću zarobljenicu. Ona niti sama nije znala što da osjeća. Razum joj je bio isključen. Urpavo je vidjela dvije svoje sestre butchered na komadiće.
Mladić je puzajućio do nje svako malo govorio „Seka“. Došavši do djevojčinih savinutih koljena, položio je svoje krvave ruke na njih, staklenastim očima, sada potpuno nevenima i uplašenim, pogledao te oči, iste boje kao kod njene seke. Njegove drage sestre. „Volim te, seka.“ Reče glas malog dječačića. Zaglio je svoju zarobljenicu, lice na golim grudima, udahnjujući njezin parfem. „Ništa ti se neće dogoditi seka, ja sam ovdje…“
I tiho, potiho, Morequin je usnuo.
>>Budi se u ludnici u luđačkoj košlji, vezan za krevet remenjem. Shvaća što se dogodilo i potiho se plače. Onemogućen ikakve kretnje osim treptanja i uzdisanja pluća, samo je plakao. Mnogo suza za plakati. Utonuo u patnji, samo je plakao.
Inspektor McLewis je stajao izvan muškarčeva pogleda. Gledao ga je, kao i Harold i mnogi drugi ljudi. Inspektor McLewis je zatvorio knjigu pacijenta pred njime. Stavljajući ga u kutiju „Case Closed“. Duboko je uzdahnuo.
Naravno, nebi ja to ovako ostaivo, ima i dio novinarskog izvještaja i dodanih stvari...a ako me inspiracije čopi (jebemti al bi bilo zabavno da svoje glumljenje pred ogledalom prenesem na papir,tj.ovdje, bio bih malo ovo sve prepravio..tj.ono kaj ja upravo pomislih u svojoj glavi -.-', - kada je jedan lik inspiriran cijelom situacijom i počinje svoj vlastiti Morequin-like pohod, no saznaje,tj.dokužuje da nije niti do koljena Morequinu jer je on to raido iz zadovoljstva, iz požude...taj moj negativac ce to smtrati umjetnoscu koju je Morequin začeo...a on je samo crv koja ga imitira, kopira..nema onog osjećaja da stvara novo - stvara novo zobg ideja, ne zbog osjecaja - tako da pošizi i...a necu dalje... I don't wanna spoil the story :)
"Why?"
Trebao bih donji text iskusiti u stvarnosti da ga malo bolje napišem.... al za sada stoji ovako. jednoj sam osobi rekao da ovako zamišljam kako će se nešto dogoditi. Malo sam promijenio koncept, tako da se ne začudi i ne zabrine se.
Hm, da malo detaljnije opišem, tekst je koma i neću ga ovakvog staviti u knjigu. Em to kaj nema ljudi, em to kaj sam uzeo početni dio razgovora koji je mješavina razgovora sa neodlučnim ljudima i ono što mi se pmotalo po glavi je bilo više romance like, ne ovo činjenice-like.
...and everybody laughed at it! As it was a matter of laughing! Garcia felt sad.
"No, you're wrong." he said, calmly looking at the lot. They continued to laugh, although few did realized he wasn't joking - was serious.
#1, still laughing, asked him loudly, still thinking him joking:"That's very funny one there, Garcia", and continued to laugh.
Garcia sadly sighed, turning his stare down. It hurt him. He expected better of them, Lylah sure did spoke highly of them, and the expectations were amazingly well, but this one flaw blackened them almost to the core. With another sigh, he looked up, looked at them. They were laughing as almost as hard as if they didn't laughed in years. So, another finding proved to bi fatal. Desnom rukom si je gladio čelo. Will I ever find people with more open mind? he thought bitter-sad.
Exalting air, he turned his eyes to his left, toward Lylah. She looked...struck. The look in her eyes told him of the situation - she too found it funny, but not to such degree, and was hurt both by the reaction of her friends, and at Garcia's reaction toward it all. She looked down, probably of the uncomforted feelings. Now he felt sad!...only... a thing occurred to his mind...
"No." he loudly announced, head still bent down. It halfly broke the laughing, but it did shake it well. "You're all wrong." When almost everybody silenced, he raised his head to look at them, their eyes. Some showed surprise, some expectation, some eagerness (probably for another joke as they thought it) and only a few of them were serious. With a stab of anger, he continued.
"Why did you find it funny?" he asked. Some giggled (surely in expectation of another burst of a laughing matter...damn them!). "Tell me." he politely asked, showing he isn't impressed, folding his over chest, radiating I-am-not satisfied.
They looked over one another, and only sound which came was of those who still thought Garcia's gonna say another outstanding joke, chuckling. As his position remained, even those giggling stopped to giggle and got on with worry faces. "Tell me, I'm waiting."
One of them (#2)finally spoke: "Because she looks so stupid, and in my taste quite non-attractive and her voice tells of a sudden boredom that's about to endure." and others nodded and sounded agreement. Just about to say that he's disappointed, someone said "Don't tell me you disagree with that!", person's voice quite honestly.
"Of course I do not agree with your stupidity!" burst Garcia out, eyes filled with anger and astonishment. Ostali ga stali samo bljedo gledati.
Osjecajuci ljutnju na njihovo očekivanje za njega, samo je govorio "To što neka osoba nema izgled tebi po volji ne znači da je ispod tebe." Negodovali su pogledima. "To što netko nema izgled koji te privlači ne znači da osoba bezvriedna, upravo naprotiv, možda te ta osoba najugodnije iznenadi od skoro svih koje bi mogli i koje jeste mogli uponzati da se ne držite svojih primitivnih mišljenja!". Some of them even snorted on the whole thing, but Garcia didn't give a damn. He was so disappointed he didn't care about them in a way . "Kažete da ste iskreni, e, pa niste! Cijelo vrijeme vas slušam i gledam. Pola toga je samo površina, cijeli se krijete unutra. Lylah je tako visoko govorila o vama,a ispada da i vi živite u iluziji kao većina caj-ser-ua." Tu su svi potpuno začepili, openly astonished by his words. "Ne znam jeli još gore ili ne činjenica da vam je toliko to označeno u glavi kao što je i kod njih." Tu je stao na mali trenutak. "Tako sam lijepo mišljenje i dojam imao o vama i sada ste sve uništili. Gledate vanjšninu... " rekao je tresući glavom, glas pun...pun emocija.
"Pa znamo mi da nije površina ono najbitnije...", započeo je #3, ali ga je Garcia presjekao: "Pa zašto se onda toga ne pridržavate
?" energično je upitao.
(...)
(rasprava...Gariciji neide baš najbolje...)
"Ma evo vam primjer - Lylah!" Kaže naposlijetku, upirući otvorenim ispruženim dlanom lijeve ruke prema njoj. "Ona ima sve osobine koje ja trebam, očekujem, želim..." nije niti skužio da je ustao i da rukama leti po zraku "
sramota za mene. jest da je prošlo sat i pol otkad mi je to palo na apmet, ali nevjerojatno je kako ja brzo izgubim onaj čar iz misli, kako izgubim riječi. još jedan text propao -.-
pricica nastavak, ili ne?
Slabi grom odjekivao je na litici SUstipan. Vjetar je puhao dovoljno jako da svojim dodirima šuštli lišćem. Budio je valove i održavao ih dok putuju sa pučine k stjenama litice. Tužno vrijeme nakon kratke oluje davalo je osijećaj samoće. Tužna atmosfera za sumrak.
Buđeni valovi imali su snagu i visinu, o pri udaru o stijene rskoš kapljica nije bio od snage, već kao da je val slomljen, njihov pad spor i tužan. Pri slijetanju nije traga ostalo, like no drop ever landed, surface remained Still. Not a stir, as if not alive.
In the midst of leaves' shifting, sea waves splashing and wind blowing, a raven's cry was a silent one, and even quieter was the snake's crawling. Raven was flying where the wind was calling her, flying so smooth, you'd think the wind is the road she's driving on, swiftly and speeding. Snake, about five feet long, her skin [scales?] dark green with blacks tripes and lines, on the other hand, was creeping in the grass, making little work to remain unnoticed, as the nature itself protected her from sight. Still, she was careful and eager of what lay ahead. Her nostrils were full of scent that filled the skies the night before, when the storm rose in haste, bringing the feel of emptiness everywhere. Weather has not changed by bit since then. Almost like the nature is sleeping a tired dream, floating in it.
Raven flapped her wings, slowly starting to descend from the heights.. In the flight at two hundred meters above ground, she cried again her silent voice. Flying, descending more and more to the ground, she made a few circles around the [litica]. After sighting what called her, what attracted the wind so strongly, what has been felt in the night before, another cry she let out. Calmly accepting the occasions, she landed on the man's chest, sprawled on the ground. She looked at his face. Pure reflection of the nature's feelings, or rather, a nature is the reflection of the man's feelings? She could not guess correct, maybe even both at the same time. She stepped on the man's heart. Each time his heart beat beats it's weak bits, new waves of wind are felt.
Thum...thum. New gush of wind, leaves singing sorrow and loneliness. His beat so slow, so weak. Thum...thum. Again everything stirred. Thum...thum. Waves from the sea crashed on the rocks below. as the next beat started, raven looked around.
Snake was looking at the raven. Her nostrils smelled the same attraction in the raven before her and of the one she herself felt. They peacefully looked at each other in silence. Maybe those two somehow communicated? Whatever it may be, both turned their stares as a white wolf entered the sight. He was stepping lightly, making deaf sounds, enough to let others at close to let know he's there. His walk gave nothing aggressive, only casual stance. He slowed on approach, stopped at the man's head. Smelling his hair, he [cmolj], backed away for few steps. All three animals bowed to each other, all understanding. They watched the man as he's something special. Silently, they waited.
Pisao u školi (i dobio neopravdani jer sam zakasnio). Vjerojatno će biti nastavak na pustite me da vrištim. Vjerojatno ima mnogo pravopisnih pogrešaka, no I don't care. Word u knjižnici ispravlja pogreške, pa ih imao malo :)
Pustite me da vrištim
Sastavak za školu, malo promijenjen dva puta. Nema uveza jer blog to ne prihvaca, kao niti razmak na početku, koji se briše. Bastard...
"Hej." kaže jedan slabi glasić, šapat, no nisam reagirao.
"Hej." ponovi se. Jedino drugacije je bilo to što sam ga glasnije čuo.
"Hej!" već užurbano reče slabašni glas. Bio sam nešto svjesniji sebe, no nije pomoglo.
"Hej, budi se!". "Kakvo buđenje, želim još sna..." promrmljah.
"Hej, slušaj me..." ponovi se opet, još jače. Postao sam svjestan svog stanja. Plutam, kao na vodi, samo što ništa nisam osjećao, samo sam bestežan. Onaj glas kao da mi je pročitao misli.
"Slušaj me!" ponovi se isti mali šapat. Koga da slušam? Ne osjećam ništa, samo plutam...
"Slušaj me!" ponovi se opet, jače i brže, no opet ništa više nego mali tihi šapat koji se jedva čuje. Da ne plutam u ovoj tišini, ne bih ga niti čuo.
"Slušaj me, slušaj me, slušaj me, slušaj me, slušaj me, slušaj me, slušaj me..." ponavljalo se, odjekivalo je "...slušaj me, slušaj me, slušaj me, slušaj me, slušaj me, slupaj me, slupaj me, slušaj me, slušaj me...". Jeka mi je postajala sve čudnija, kao pjesma "... slušaj me, slušaj me, slušaj me, slušaj me, slušaj me, slušaj me, slušaj me, slušaj me, slušaj me..."
"Slušaj nas!" odjedamput, glasnije se čuje jeka. Malo sam se trznuo i shvatio da je unutar jeke više tih malih glasova. Ah, ali je lijepo plutati ovako bestežno, mirno...
Daljnja jeka me sve više uznemiravala i polagano sam počeo slušati, dok se moje spokojstvo plutanja sve više i više narušavalo. Počeo sam osijećati bol. Au, ali boli! Po cijelom tijelu. Neću da se ovo plutanje uruši, tako je lijepo...
Jeka se nastavljala, sve više i više vraćajući me u stvarnost. Stvarnost. Jeka. Što su ono govorili?
"...slušaj me, diži se..." ponovi se jedan glas unutar jeke. Isti onaj glas, kao da mi je procitao misli. Sad ga shvaćam. Govori mi da se dižem. tako je uplašen taj glas, moram mu pomoći! Pokušavam se dići, no nemam snage. Boli me sve. Zašto sam maloprije plutao, a sada kao da ležim i ne mogu se pomaknuti? Što se događa? Gdje sam? Što je ovo?
"...slušaj me slušaj me, diži se diži se...". Glasovi su se gomilali, a bol povećavala. Prije nego je prvi bio gotov javi se drugi, a i prije njegovog završetka javljao se reći "...slušaj me slupaj me, diži se diži se...". Uspio sam se micati, no bol je bila prevelika i sve jača (veća, glasnija) jeka me izluđivala. Poželio sam vrištati, no nisam se dao.
"...slušaj me slušaj me slušaj me, diži se diži se diži se...". Jedva sam se dizao "..diži se...". Već sam skvrčio noge i oslanjao se na jednu ruku "...slušaj me, diži se...", a jeka me tuče "...slušaj me...", svaki glas me proganja "...diži se..." udara.
"...diži se, slušaj me..." Ajde snago moja, idemo na koljena!
"...slušaj me slušaj me slušaj me slušaj me slušaj me...", sve brže i brže se glas čuo. Više nije šapat, vec grmljavina. "...diži se diži se diži se diži se diži se...". Dok sam bio uspravan na koljenima, sva bol se činila kao da me igle probadaju, da me u vruću vodu uranjaju. Pokušao sam ustati, no - "...slušaj me diži se, slušaj me slušaj me diži se..." - više nisam mogao izdržati pritisak koji su glasovi vršili. Tad sam pao, a glas koji mi govori da ga slušam me pratio, a ja želio vrištati od užasa.
Umjesto da udarim o površinu, ležei sam padao kroz prostor u beskrajnost bez dna. Plutam, u ležećem položaju. Nisam glasa ispustio, vrisak je ostao zatočen unutra i kako sam ja polagano padao, tako je i vrisak polagano tonuo. Glasovi su utihnuli. Uslijedila je tišina.
tekst...
Nije mogao podnijeti vijest. Svima je govorio ne ne, ostavite me, no nisu ga puštali nikam. Govorili su mu da bude miran, da ostane s njima priseban. No, kad ga je Andrej vidio, pogledao ga u uči i kad su im se pogledi sreli, on je razumio njeogvu bol i zaderao se iz sveg glasa:“Ostavite ga! Čujete me! Ostavite ga!“, no nitko ga nije čuo osim ovih blizu njemu. „Za ime Njezino, OSTAVITE GA!!“, proskitao je kroz zube, otrovno, kao zmija, ali glasno, dovoljno da ga svi čuju. Bio je bijesan. Kako ne razumiju?
Svi u prostoriji su zašutili i smirili se, pustili ga, maknuli ruke s njega, bojeći se Andreja. Već dugo nije bio ovakvog tempera. Poklonio im je iritiran smiješak, te progovorio:“Garcia!“, on digoše pogled. Andrej mu pokazao prema vratima otvorenim dlanom, te strisnuo šaku i palcem pokazao prema zidu, na što su ostali smeteno gledali, no Garcia je razumio. Idi kamo želiš, ali se nađemo kasnije u katedrali. Prst upereni nije pokazivao na zid, već izvan zidova, prema sjeveru, prema katerdrali.
Garcia je, sav žalostan, nijemo kimnuo glavom i otrčao van, dalje, dalje od svih. Nije želio nigdje drugdje biti, nego tamo. Tamo, gdje su se Lylah i on uvijek sastali. Jedino mjesto gdje su bili sami.
Hodnici dvorca bijaše prazni. Nije ga bilo briga, bilo mu je drago. Tišina mu je trebala, bez tuđih ometanja. Svaki hodnik, svako stubište je ležalo prazno. Jeidni zvuk bili su njegovi teški koraci, puni boli. Dok je trčao, nije plakao, ali oči su ga odavale, kao i koraci, teški od tuge. Bol.
Istrčao je napokon van, na vrt, objasjan mjesečinom, srebrnastim sjajem. Ne osvrčući se, trčao je dalje. Mozak mu je bio koncentriran samo na dolazak na lokaciju, ništa drugo, ništa više. Ništa. Put. Puteljak. Put van. Vrt je također bio prazan, bez noćnih životinja. Ni zvuka. Vjetra nije bilo. Kao praznina, bez života. Dotrčao je do zida i uspeo se po njemu, po sakrivenim izbočinama. Ogrebavši ruke, skočio je na drugu stranu. Ugledavši krv na dlanovima, nije ga bilo briga za tu malu fizičku bol. Niti amrio nije, ignorirao njeno postojanje. Trčio je preko livade, preko brežuljka. Trčao je sve teže. Noge su za izdavale. Stisnuo je zube i dao nogama malo snage, dovoljno za preostali put. Uspeo se gore i dao brzine, poitrčao naprijed, prema litici. Sve slabiji, došao je tamo, došao je ovdje, mesto gdje su se sastajali i ne dolazili ovdje osim tad.
Usporio je, jedva trčajući, sa zadnjim snagama. Srce više nije moglo podnijeti, dok nije pao na koljena, dvadesetak metara od ruba…i zaplakao. Klečeći, sa suzama u očima, koje su klizile niz obraze, kao kap vode iz vodopada po stijeni, bez zastajivanja. Ruke je stavio na zemlju, i suze su kapale kao kiša. Kiša?
Dignuo je pogled prema nebu, prema oblacima koji su se spajali, tužan do dna, ispustio bolan jecaj, probijajući noć svojim plačem:“LYLAAAH!!!“, i zaplakao do kraja, prstima stiščući travu.
kao da Zemlja osjeća njegovu bol, njegovu patnju, pala je kiša, nemilosrdna i tužna. Zrak je bio vlažan, a kiša ledena. Svaka kap koja padoše na njega, ježila mu kožu, prala mu lice, no suze su bile nadmoćnije. On nije bio svijestan toga. Plakao je i plakao. Patnja mu obuhvatila cijelo tijelo, ne samo srce koje je proždrijelo. Sjećanja od Lylah ga napadala, slike u glavi nekontrolorano prolazile. Više nije niti klečao. Ležao je na travi, i plakao…plakao dok je kiša padala po njemu, padala svuda uokolo.
Oblaci su bili opako nisko, kao crna tama noći. On je bio centar te jedne male oluje, tako nježne, ali tako okrutne. Kao mračna dubina, nemirna i beskrajna, kao njegova tuga. Avako sjećanje na Lylah koji je proživio, svako sjećanje njih dvoje zajedno, grom bi se oglasio, probijajući nebo zvukom i njegov bljesak otkrivao kako su oblaci gusti.
Ona u crnoj haljini na terasi, leđima okrenuta prema dvorani, obje ruke položene na kamenu ogradu. Gledala je prema mjesecu, čiji je sjaj, ta preksrasna mjesečina, objasjavala njenu bljedu kožu, tako hladnu, ali punu života. Vjetar se poigravao njenom kosom, ljuljao ju. Kosa joj bila crna, ravna, slobodna, plesala s vjetrom, od glave do nešto niže od guzie, otkrivajući majstorski pletenu haljinu, korzet, tamno crne boje, sa crnijim ukrasima u obliku suza, zmije, vatre. Haljina je visila skoro do poda, ali je mogao raspoznati skupocijene marte, ukrašene srebrom i tri križa na peti. Prvi put da ju je vidio.
Grom puknuo preko neba, Garcia jecao. Kiša je sve jače i jače padala, ali sada nježno padajući na kožu, na njegovo lice preplavljeno suzama.
Garcia je stajao u kutu, sa srebrnim bokalom ovčje krvi i crnog vina u desnoj ruci. Osjetio je nekakav poziv prema njoj, ne privlačnost. Odložio je bokal sa strane i promatrao ju, tako veličanstvenu, predivnu i nedodirljivu. Njene oči kao da su pratile nešto po nebu, s ljeva na desno, sve više otrkivajući oči, trepavice, tako ističiljive, tako uza se, dok joj pogled nije stao na desno, statičan. Kao da je osjetila njegov pogled, napola se okrenula prema dvorani i pogledi su im se sreli
Grom zaurlao na nebu, kao da trže zrak. Kiša padala još nemilosrdnije i jače. Vjetar tako jako zapuhao da je digao valove na moru, ispod litice. Garcia je i dalje plakao iz sveg srca, potežen patnjom.
Garcia je ostao zamrznut, tim vedro plavim očima, takve dubine, oduzele mu dah. Svijet se usporio dok je pogled ostajao. Njene oči su mu odavale iznenađenje u njoj, kao i zaprepaštenost. Te predivne oči. Udaljio je pogled od očiju i vidio blago otvorena usta na njenom licu, isto bljedo, njene usne, sa crvenim ružem, koje je polagano zatvarala. Njen stav ga je pozivao. Krenuo je lagano prema njoj.
Garcia je ispustio bolan urlik, jecaj. Grom odgovorio, otkrivajući većinu oblaka, zaružio, kao igla koja probada, staklo koje se ruši. Kiša ostala ista, valovi pojačali.
Prešao je dvoranu, kroz mnoštvo, gledajući ih kao objekte koje mora zaobić. Dokoračio je do osobe, čije su ga duboke oči pratile. Bila je tako lijepa. Veličanstvena. Kao boginja. Zračila je časno, osijećao se tako nevrijednim oko nje, tako malim. Naklonio se i progovorio, najčudnijim tonom glasa koji je ikada došao iz njega:“Večer…“, na što je ona odgovorila:“Zdravo..“, očito isto neznajući što da kaže.
Njegov jecaj najtuži dosad, najdirljiva bol, najtužniji. Sve više i više je padao u patnju, tu tamu, na što je vrijeme postajalo sve razornije, valovi sve divlji.
Njen nježan glas, pun časti, poštovanja, zanesenosti, pa čak možda i divljenja? Oči joj govoriše o smirenosti unutra, ali nelagodu. „Ja sam Lylah“, zatovrila oči i malčice naklonila glavu, znak poštovanja. „Moje ime je Garcia“, kleknuo je na trenutak, znak pokore, no prije nego što se uspravio do kraja i nastavio, stavila mu je prst na usta…
Gromovi zavladali zrakom, ali opet utihnuli, polagano.
…i rekla tiho:“Nema potrebe za tolikom formalnosti, Garcia“, izrekla je nježno, „obadvoje smo osjetili strast i zvanje jedno drugoga kad su nam se maloprije sreli pogledi“: Garcia je zatvorio oči još dok mu je stavila prst na usne. Osjet je tako ukusan, osjećaj iz srca. Je li moguće da se ovo događa? Nakon kratkog trenutka je maknula prst, koji je on pratio, otvorivši oči. Tako je…ahh. „Hah, ovo je bilo izravno“, nasmijao se, i ona, smiješak na njenom licu, davao toliku toplinu. „Da, jest…“, doda ona, približivši mu se. On je bio tako napet, a ona tako mirna. Položila mu je ruku na prsa, dlan na srce. Thum-thum. Nasmijala se.
Gromovi se opet bude, rupa se povećava…
„Uzbuđen si, sviđa mi se“. Garcia joj uzeo dlan u svoje:“Tako si hladna, a opet, puna života“, ispustio je požudski dah. Postao je svijestan glazbe iz dvorane,a vjerojatno i ona, kada su joj se oči tako pomaknule. „Jesi za ples?“, upitao ju je, otvorivši oči, pogledao njene, koje su se udubile, radost, uzbuđenje:“Naravno“. Isprepretli su ruke, stali u pripremu, zakoračili par koraka i zaplesali. Radila je predivne pokrete, tako veličansteve, tako čiste. Divio joj se. Zaplesali su bujim osjećajima
Garcia je zajecao, jedva izgovorivši njeno ime. Ruke ispružene prema nebu, prema oblacima, a opaljeni grom smirivao tutnju.
Ples njih dvoje jbio ple sstrasti njihovih srca. Svakikorak,akipokretkret puni ojećaja.
Garcia je sporo ahao rukama, nemoćno, kao da pada i želi se uhvatiti za nešto, da zaustavi taj duboki pad, ali njegove ruke su samo hvatale hladan zrak…
Plesali su jedno uz drugo, sa sve više i više strasti. Kako se melodija bližila kraju, rasla je i napetost, dok, na kraju, sa spetakularnim zvrštkom nisu završili isprepleteni jedno s drugim, desn ruka uzraku u polukrugu. No, dok su im se lica zbližavala, začuo se glasan pljesak iz dvorane, upućen njima. To ih je vratilo u stvarnost, na što je Lylah zagrlila Garciu, topao, ljubavni zagrljaj, potopljen čežnjom, šapnula mu u uho:“Čekam te na litici. Nemogu uz toliko oči koje gledaju“, stinsula mu dlanove i otišla među rulju, van dvorane, dok je on tamo stajao, zatečen. Ovo se ne događa pomisli.
Jedan se grom opasno počeo buditi.
Trči za njenim mirisom, pikajući ga po cijeloj kralježnici, za njom, prema litici, po mjesečini.
Još jedan grom se budi.
Nalaze se, ushićenost.
Treći grom, zrak pun pritiska.
Razgovor.
Četvrti grom.
Svi ti bujni osjećaji…
Peti.
OVO SE NE DOGAĐA.
Šesti, prvi već utihnuo, čekao priliku da zapuca.
Poljubac na litici na mjesečini.
Sedmi grom se budi, probudio.
„LYLAAAAAAH!!!“, Garcia se zaderao, vrhunac došao. Kako njegovo srce pati, očajnički se bori, iz same dubine, iz samog srca patnje, nebo zaorilo. Bljesak, zaljepjujući ga, osjetio udar. Kiša je oslabila. Valovi sudarili s liticom. Ruke mu pale na pod. Zarobljen u patnji, onako jadan, pao u nesvijest. Kiša je prestala. Vjetar prestao olujno puhati, dok nije na kraju utihnuo i s njim podivljali valovi. Oblaci se postepeno počeli razilaziti, dok se nakon par sati nisu skoro razišli, otkrivajući dio po dio zvjezdanog neba, i puni mjesec, svako malo se sakrivajući iza oblaka, koji je objasjavao sve, pokrivajući cjeli dio planeta u svom srebrnastom sjaju.
Jedno hladno tijelo leži na litici, skoro beživotno. Tijelo prazno iznutra…
Light the candle and speak from the heart, send your soul to speak, and let the mind go free
I send the waves of positive energy,
I send the waves of positive emotions,
I send the waves of positive thoughts,
I send the waves of positive moments.
By my word, there be peace.
By my word, there shall be no violence.
By my word, sorrow shall perish.
By my word, there be peace.
By my act, happiness comes.
By my act, moments are pleasant.
By my act, emotions flourish.
By my act, I mean no harm.
Spirits of the world, heed my words.
Spread my waves, my words and carry my act.
Let there be love and peace, bring the light unto the dark.
Cure the disease, remove the sorrow, show the path.
Let the love flourish, let the life last.
Kada cu dobiti inspiraciju, napisati cu baš dio price u kojem se to događa.
Jaws of Destiny: After the felt
And just as I started to walk away, I could feel the wind blowing to me, warning me. Something I've just did accelerated something, something that is yet to come, a past coming back. Suddenly word "spell" echoed in my head. I could see an image of someone or something climbing up, meant to come to me. In an instant my body went cold. Something I either won't like or shock me to the roots of my being. I didn't like the feeling. On the edges of tears I raised my left hand to my face and lowered my head, and almost fell. Something that's going to hit me, and pain me. I took few deeper breaths, stumbling on my walk before I could even take the balance to my hands, and before I knew, my feet ran me all the way down the mountain, not following a path, yet jumping on and on down. Once I kinda fell, but recovered quickly by an somersault and jump on the end of it, continuing running down. But at the end, I fell into the river and my head hit something hard and I passed out for few brief moments, but enough long for the river to take me down as I after realized, a mile. As I slowly started to wake and memories return, I got angry - and scared. I got the left stony shore lighted by the moonlight coming from the moon behind me and slowly I rose, anger rising. I looked back the river with turn of head, and I saw a strange bridge, and some unknown lights from around the location. I could see some fellow with dark cloak on himself, and felt calmness from him. Sudden groan coming from within me pierced me and I instinctively ran inside some cave entrance, where I fell down....and dreamed for a long time. Dreamed of many strange images, many stranger people and most strange world that was vaguely familiar to me. I could sense that some could sense me, and felt fear. Who on Earth would fear me? In my life I didn't wished and done wrong to someone since my childhood, except to myself in wanting punishment. But I could feel the goodness of this, so this wasn't a curse I so strongly looked for - it was the blessing I despised, as I am unworthy of good. Too great evil I have done to this world, I don't deserve it - and I've been crowned with it.
So I lay there for all these centuries, in silence of world, the center of emotions, in my sadness, watching this strange world growing. But I still wonder... what has caused this?